Zapadna obala, kako se danas popularno naziva zapadni dio splitske luke, službeno je završena ove godine, pred kraj zadnjeg gradonačelničkog mandata, u jeku lokalne izborne kampanje. Tada je pompozno otvorena te javnosti predstavljena proširena obala između hotela Ambasador i Banovine, s novim prometnim i pješačkim rješenjem, biciklističkom stazom, zelenom zonom i promenadom, sve skupa opremljeno s novom i skupom urbanom opremom. Danas za lijepih dana tamo građani i gosti grada uživaju u ugodnom prostoru, lišenom isforsiranog “šušura” i sajamske komercijalizacije koji su Rivu i povijesnu jezgru grada za ljetnih mjeseci učinili nepodnošljivima.
Međutim, to što danas koristimo kao novu i uređene zapadnu obalu zapravo je samo dio velikog gradskog projekta pod nazivom Gradski projekt br. 1 – Gradska luka – Zapadna obala, koji je gradu trebao donijeti mnogo više. Po programu natječaja, raspisanog 2010. godine, osim uređenja priobalnog platoa, ovaj gradski projekt trebao je sadržajno i arhitektonski prenamijeniti zgradu Banovine, Pomorske privrede (HZZO) i hotela Ambasador, arhitektonski i sadržajno osmisliti neizgrađene površine, uspostaviti okomite pješačke koridore, riješiti problem parkinga i još mnogo toga što bi nedefinirani prostor zapadne obale karakterno odredilo kao reprezentativni javni, kulturni i rekreativni prostor grada te time zaključilo stoljeće dugu povijest netemeljitog sprovođenja regulatornih planova u tom dijelu grada.

Ipak, integralni pristup koji bi uz participaciju svih urbanih aktera donio fleksibilno i održivo rješenje i ovog puta ostao je samo na papiru, a grad je dobio nabrzinu osmišljeno parcijalno rješenje koje govori i ponešto o tome zašto je upravo takvo kakvo je. Jedan od principa na kojima se temelje gradski projekti je i usaglašavanje javnog i privatnog interesa. A kada je na čelu grada osoba koja privatni interes vidi kao javni, jasno je zašto je upravo ovaj projekt dobio prioritet u odnosu na neke druge gradske projekte koji su trebali rješavati temeljne potrebe grada te zašto je od cijelog projekta realiziran upravo dio koji donosi veću kategorizaciju hotelu Marjan, tada u vlasništvu Željka Keruma, sada već bivšeg gradonačelnika koji je gurao ovaj gradski projekt. Hotel je tako dobio pristupne kolne trake, a građani koji metar širu šetnicu, možda kao kompenzaciju za izgubljeni javni prostor pred hotelom.

Privatizaciju javnog prostora kao jednu od glavnih zamjerki izvedenom navodi splitski arhitekt Dinko Peračić te nadodaje da su se privatni interesi nametnuli i na promenadnom dijelu u obliku Inine benzinske stanice koja se nezgrapno smjestila po sredini šetnice. Ostali segmenti projekta nisu realizirani niti se više o njima priča.
Odnos javnog i privatnog te zanemarivanje ostatka projekta nisu jedine kontroverze koje se vežu uz zapadnu obalu. Natječaj iz 2010. godine za idejno rješenje dobili su tada apsolventi Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu Jure Bešlić i Ivan Jurić, uz pomoć arhitektice Mirte Đilas. Ambiciozan projekt, koji je predviđao plutajuće pozornice, instalacije i skulpture, žičaru do vrha Marjana, brojne paviljone i druge dopadljive sadržaje društveno-kulturnog i sportsko-rekreativnog karaktera izazvao je dosta medijskog oduševljenja, ali odnos gradskih vlasti prema mladim arhitektima pokazao je da Grad uopće nije namjeravao slijediti nagrađeno idejno rješenje u izradi projektne dokumentacije. Iz natječajnog programa također se vidi da je tvrtka Nemico d.o.o. na temelju ugovora s Gradom izvršila provjeru scenarija mogućih funkcionalno/prometnih rješenja i ukupne organizacije priobalnog platoa. Zanimljiva je činjenica da je po završetku natječaja, ignorirajući nagrađeni projekt, Grad angažirao istu tvrtku, s arhitektom Nenadom Mikulandrom na čelu, za realizaciju projekta. Ako je svrha i cilj natječaja dobivanje najboljeg idejno-urbanističko-arhitektonskog rješenja na temelju kojeg će se raditi projektna dokumentacije, kako je bilo moguće da je u Splitu Grad potpuno zanemario nagrađeni rad i sproveo izgradnju onako kako ju je netko zamislio i prije natječaja?

Odgovarajući na to pitanje Diana Magdić, predsjednica udruge TESERAKT i članica Povjerenstva za izradu Nacrta prijedloga Plana upravljanja povijesnom jezgrom Splita i Plana upravljanja podrumima Dioklecijanove palače, dotakla se i drugih posljedica nepostojanja prostorno-planske dokumentacije, slabe lokalne politike i nekoordiniranosti različitih struka koje bi trebale biti uključene u planiranje grada te naznačila novi problem s kojim će se građani Splita uskoro susresti, a to je problem Istočne obale, čije je rješenje bilo i dio predizborne kampanje novog gradonačelnika: “Očito je želja i potreba svake političke garniture u Gradu, bez obzira na motive, ostaviti trag baš u obalnom prostoru grada, njegovom najdragocjenijem urbanom prostoru. No, ono što je nedostajalo kod Rive i Zapadne obale, prema najavama i dosadašnjim pokušajima rasprave, slijedi i Istočnoj obali, a to je sustavni pristup koji podrazumijeva uključenost svih aktera u tom prostoru. Naime, veliki dio procesa planiranja ni formalno nije u rukama Grada, već primjerice Lučke uprave, odnosno Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture, a dio se odigrava pod pritiskom investitora koji obalu u neposrednoj blizini povijesne jezgre pod zaštitom UNESCO-a vide kao idealan poligon za hotelizaciju. Strateški planovi tako ostaju, poput programa natječaja za Zapadnu obalu, mrtvo slovo na papiru, dok se u stvarnosti realiziraju samo parcijalna rješenja i polurješenja, često u neskladu s tim planovima. Jedino dosljedno je zapravo izbjegavanje javne rasprave. Jer, daleko je bitnija od komunalnog uređenja šetnice Zapadne obale buduća namjena Banovine, Ambasadora i ostalih građevina na Zapadnoj obali. Iznimno je važno, jer radi se o vrijednom javnom prostoru grada Splita, konsolidirati stručne, političke i civilne snage jer ćemo se samo tako moći oduprijeti stihijskoj privatizaciji kakva bi kratkoročno i dugoročno osakatila Split.”

Tekst i fotografije:
Tonči Kranjčević Batalić

 

Izvor: pogledaj.to, 16/10/2013